Nekadašnji benkovači odvjetnik u Beogradu vodi Centar za istraživanja Veritas. U razgovoru s novinarkom Nove TV kaže da u haškim optužnicama prepoznaje svoje rečenice. Točno je. Ja vidim u tim optužnicama moje rečenice. To dokazuje da sam u pravu, pa nisu ovi u Haagu glupi, rekao je Štrbac u intervjuu za Novu TV. Pokazao je na stotine dokumenata i fotografija mrtvih tijela koje je osobno dostavio haškom sudu. Osim generala u Haagu bi, kaže, trebao sjediti i hrvatski predsjednik. Medjutim Štrbac zaboravlja da je i sam bio dio zločinačke organizacije, kao tajnik i desna ruka Milana Babića u tzv. SAO Krajini. Savo Štrbac, predsjednik udruge Veritas, koja je prikupila sve glavne dokaze na osnovi kojih je Haaško tužiteljstvo podiglo optužnice protiv hrvatskih generala, u posljednje vrijeme prima brojne kritike za svoje tvrdnje, jer ga odvjetnici haaških pritvorenika optužuju za neobjektivnost i lažne tvrdnje o srpskim žrtvama tijekom Domovinskog rata.

Video - Intervju sa Savom Štrbcem

Za gledanje potreban vam je Flash Player.

Prema pisanju tjednika Nacional, Savo Štrbac je tijekom 1994. izazvao prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao prometni policajac, 41-godišnji Gojko Gladović. Naime, 12. kolovoza 1994. u selu Žažviću pokraj Skradina Štrbac je službenim automobilom tzv. RS Krajine u večernjim satima naletio na Gladovića koji se vozio motociklom, a Štrbac je prešavši na lijevu traku izazvao sudar. Najzanimljivija je činjenica da za tu prometnu nesreću Savo Štrbac nikad nije odgovarao, što tadašnji operativci SIS-a pripisuju tadašnjem Štrpčevu visokom položaju među pobunjenim Srbima. Nakon što su jrvatski mediji objavili tekstove o tome kako je apsurdno da je glavni suradnik tužiteljstva Carle del Ponte čovjek koji je bio jedan od protagonista vlade krajinskih Srba, koja je na sudjenju Milanu Babiču proglašena zločinačkim pothvatom, hrvatsko Državno odvjetništvo očito ne namjerava teretiti Savu Štrpca. On to očito zna pa otvoreno nastavlja svoj antihrvatski posao. I pred hrvatskim novinarima Štrbac ne skriva da bi u Haag rado pospremio i predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, jer ga i dalje smatra odgovornim za rušenje bivše SFRJ, koju na pravi način nije uspjela nadomjestiti ni jedna od poslije nastalih država. O Miloševiću ne želi presuđivati jer mu je upravo Milošević sredinom 90-ih pružio gostoprimstvo kad se povlačio iz Knina.

Jedan od karakterističnih događaja vezanih za Štrpčeve aktivnosti iz tog razdoblja bio je vezan za slučaj iz lipnja 1994. Tada je Štrbac izvijestio članove Međunarodne komisije da se na otoku Oboljanu kod Šibenika nalazi koncentracijski logor u kojem je zatočeno oko 500 Srba. A u to su vrijeme na otoku Oboljanu bile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, većinom Bošnjaci, što je i utvrdio Međunarodni Crveni križ i komisija UN-a. Ništa manje nije bio indikativan sudski postupak protiv Mihajla Hrastova kojeg je optužnica teretila za ubojstvo 14 zarobljenih rezervista JNA na koranskom mostu. Upravo se Štrbac bio potrudio osigurati novac svjedoku optužbe Svetozaru Šarcu za troškove puta u Karlovac, gdje ovaj, međutim, u Mihajlu Hrastovu, kojeg je osobno poznavao, nije prepoznao ubojicu s koranskog mosta.

Još nije rasvijetljena ni uloga Save Štrpca u pogibiji zatočenog Josipa Marinovića sredinom 1992. Štrbac je tada zajedno s odvjetnikom Radomirom Kužetom iz kninskog zatvora izveo pretučenog Marinovića da bi ga 10 kilometara dalje ostavili na cesti da se sam snalazi. Marinović je nekoliko dana poslije pronađen mrtav uz neku ogradu. U svakom slučaju, prema rezultatima hrvatske istrage, Štrpcu nisu bila nepoznata zlostavljanja u kninskom zatvoru na koja se nikada nije ni osvrnuo.

Dio podataka koje je dosad ponudio Međunarodnom kaznenom sudu Savo Štrbac i njegov Veritas, predočavajući svoje popise poginulih, pokazao se netočnim. Nakon što je bilo otkriveno da su neke od osoba iz optužnice protiv Ante Gotovine žive, i sam je Štrbac o tome izvijestio Carlu Del Ponte. Među imenima ubijenih pojavila su se i imena dviju živih žena, Bosiljke i Mirjane Berić, pa je i sam Štrbac odlučio tim povodom pisati glavnoj tužiteljici Carli Del Ponte. Žurno je reagirao izvijestivši je da je učinila dvije velike greške, ali je njihova imena brzo nadomjestio dvama novim imenima. Iako Štrbac uvjerava javnost da je sve njegovo dosadašnje djelovanje bilo isključivo humanitarno, nerijetko mašući i zahvalnicama iz Haaga, očito je da je bio uključen i u sumnjive vojne aktivnosti i sudjelovao u kreiranju političke podrške pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Samo pokretanje Veritasa proizišlo je iz tadašnje nemoći srpske politike da uvjeri međunarodnu javnost u opravdanost svoje politike.