Neko vrijeme među radnicima kružila je priča kako se u Češkoj i Mađarskoj broj radnika prepolovio nekoliko mjeseci nakon otvaranja. Nismo u to vjerovali dok se nije i nama dogodilo. Kad sam otišao, 17. ožujka, od početnih 40-ak zaposlenih ostalo nas je samo 20, prica Tomislav Janjić, sada bivši zaposlenik Lidla. Sve nepoticajne metode kojima su se nadređeni služili koristile su jer su unaprijed znali da nas žele prepoloviti, unatoč dobrim ugovorima i uvjetima koje smo imali. I to se događa gdje god je Lidl, kad pokrenu novu trgovinu, otpuste polovicu radnika kako bi uštedjeli novac. Tomislav Janjić, bio je zaposlen na radnome mjestu zamjenika filijale, kolega zamjenika bilo je još četvero, a podređenih radnika 40-ak. Do sporazumnog prekida radnog odnosa 17. ožujka 2007. doživio je, kako kaže, niz neugodnih situacija i šikaniranja od regionalnih direktora, upoznao sustav rada i odnosa prema zaposlenicima te, na posljetku, i sam postao žrtva tog istog sustava, prenosi portal Sutra.hr. Tomislav kaže kako u Lidlu postoji nepisano pravilo da se radnici druže s radnicima, zamjenici sa zamjenicima, a direktori s direktorima.

Za gledanje potreban vam je Flash Player.

Svako “kršenje” tog nepisanog pravila značilo je prepreku na poslu jer je nadređenima dobar odnos među podređenima i nadređenima predstavljao opasnost. Tako im je već na početku neizravno davano do znanja kako prijateljstvo s ostalim zamjenicima i nekim radnicima, koje je nekad i dovozio na posao jer mu je bilo usput, nije poželjno ponašanje. Prva dva mjeseca nakon dolaska sve je bilo u redu. Radilo se često prekovremeno i do 16 sati dnevno jer je trebalo u pogon staviti novu filijalu, a radnici bi katkad izbjegavali prikazivati svoje pravo radno vrijeme kako ne bi ispalo da prekovremenim žele doći do više novca.

Česti posjeti nadređenih svima su uvijek bile neugodne situacije. Pravilo koje bi postavio jedan regionalni direktor, uz pogrde prema radnicima mijenjao bi drugi nadređeni, njegove pak netko treći i tako dalje. I to su radnici izdržavali, sve kako bi zadržali posao koji su imali. Uz pritisak direktora i neizravno ucjenjivanje te namjernim dovođenjem u zabludu mnogi su otišli. Oni koji nisu potpisali sporazumni prekid radnog odnosa dobili su otkaze, neki su ga sami dali, a neki su zbog takvog postupanja poslodavca podigli tužbe na sudovima. Kakav god radni učinak zaposlenika bio, povratne reakcije s vrha nije bilo. Nisu se dijelile opomene, a kamoli pohvale, za povišicu ili nagradu nitko nije ni čuo. Od početnih 16 radnika u jednoj smjeni, radna snaga svela se na četvero ljudi koji bi sami vodili cijelu trgovinu, istodobno obavljajući više poslova. Jedan od sljedećih dolazaka direktora bio je presudan za posao Tomislava Janjića. Preda me stavili su papir o sporazumnom prekidu radnog odnosa. Kao razlog nezadovoljstva naveli su pogrešan izračun novca u blagajni koji se dogodio prije nekoliko mjeseci i za koji je bio odgovoran stroj, a ne ja. Kad sam odbio potpisati papir, rekavši da ne želim prestati raditi, rečeno mi je da neću dobiti preporuku koju mogu iskoristiti za drugo radno mjesto, da mi slijedi otkaz, da neću imati pravo na otkazni rok, koji mi zakonski pripada, i da neću dobiti novac koji sam zaradio. Tek tada sam shvatio kako se osjećali radnici koji su dovedeni u istu situaciju, jer i ja sam potpisao taj papir, govori Tomislav.