Krvave borbe pasaČovjek ulazi u veterinarsku ambulantu i na rukama nosi teško ozlijeđenog psa. Pit bul terijer cvili. Izgrižen je po cijelom tijelu i obilno krvari. Pitam vlasnika što se dogodilo, a on mi kaže da se pas otrgnuo s lanca i potukao s nekim. Stavljam ga na stol i tu počinje moja unutarnja dvojba. Činim sve kako bih ga spasio, a istodobno bih volio da se s tog stola više nikada ne digne. Znam da će, ako ga spasim, vrlo brzo ponovno završiti na mom stolu. Nakon neke nove borbe pasa. Tim riječima jedan on najpoznatijih hrvatskih veterinara dr. Vladimir Pezo opisao je gotovo uobičajeni rasplet ilegalnih borbi pasa u Hrvatskoj, pise Jutarnji list. U samo pet posljednjih godina na stolu njegove ambulante u Novom Zagrebu našlo se najmanje 20 takvih pacijenata. Svaki put bila je riječ o polumrtvim pit bul terijerima. Uvijek su ih dovodili sumnjivi tipovi. Isto tako uvijek iz ringova smještenih u predgrađima, Dubravi ili Sesvetama. Kada je 2005. donesen Pravilnik o opasnim psima, koji nalaže čipiranje i kastriranje tih pasa, ali i prijavljivanje navedenih situacija, dr. Pezo je ostao bez dijela svojih mušterija. Neki se ipak nisu tako lako dali. Jedan čovjek, za čijih sam se 35 pit bul terijera brinuo, nakon što sam ga upoznao s novim propisima, rekao je da to nije problem. ‘Napiši da su posavski goniči’, inzistirao je. Umjesto toga odmah sam mu napravio 35 ispisnica iz svog registra - ispričao je dr. Pezo.

Pit Bull Terrier

Prateći tragove prijave Prijatelja životinja, uspjeli su pronaći vlasnika legla koji bi se, prema najavama iz udruge, uskoro trebao naći na udaru zakona. “Roberta C. smo zatekli kako hrani svoje pse i, iskreno rečeno, na naše nemalo iznenađenje pozvao nas je da se poigramo s njima. Još veće iznenađenje tek je slijedilo. Naime, bez ikakvog okolišanja taj je čovjek priznao da njegovi psi ponekad sudjeluju u organiziranim borbama”, pise Jutarnji list. Prema njegovim riječima, određenog psa treba koristiti upravo za ono za što je i stvoren. Pit bul terijer prije 500-injak godina navodno je stvoren baš za borbu. Taj oblik zabave ljudi, možda i pasa, iako to nikada nećemo moći potpuno znati, i danas je dopušten u Španjolskoj, Japanu, Rusiji i mnogim drugim zemljama. No na Robertovu štetu, a istodobno uz odobravanje većine, u Hrvatskoj je ipak zabranjen. Je li ovaj uzgajivač svjestan da svojim specifičnim bavljenjem psima zapravo krši niz zakona i pritom riskira visoku novčanu te zatvorsku kaznu.

Za gledanje potreban vam je Flash Player.

Većina borbi pasa u Hrvatskoj održava se daleko od očiju javnosti. Na ovakvim događajima mogu biti samo “odabrani”, odnosno oni koji se ili sami bave uzgojom borbenih pasa ili su spremni kladiti se na njih. Dobar pit bul terijer, s američkom rodovnicom, jer hrvatske s obzirom na nepriznavanje pasmine i nema, stoji od 500 do 1000 eura. Ulozi “ekipe” koja navija za određenog psa su oko 10.000 eura, a šampionske borbe mogu biti vrijedne i tri puta više. Prihod od ulaznica, koje stoje oko sto kuna, ide za liječenje pobjednika. Pravila borbi su striktna i navodno je sve manje smrtnih ishoda. U ringu veličine 5×5 metara mogu biti sudac i vlasnici ili treneri pasa. Borba se prekida ako vlasnik ili pas odustanu od nje. Prema uličnom kodeksu časti, pas koji pobijedi šest puta zaredom ide u doživotnu mirovinu. Koliko ugodnu s obzirom na ozljede, ulica ne navodi.

Zakonom o zaštiti životinja propisana je novčana kazna od 50.000 do 100.000 kuna za sve one koji životinji nanose bol, na taj način ih uzgajaju, huškaju na druge životinje, dresiraju ih na agresivnost, obučavaju ih za borbe, organiziraju ih, posjećuju, oglašavaju ili se klade. Zakon o dobrobiti životinja propisuje novčanu kaznu od 5.000 do 10.000 kuna za nanošenje boli i ozljeđivanje životinja. Kažnjivo je i provjeravanje oštrine životinje na drugoj životinji, huškanje životinja, osim pri dresuri policijskih pasa, te priređivanje borbi životinja - navodi policija. Procjena upućenih kaže da u Hrvatskoj trenutačno, neovisno o praznom registru, ima nekoliko tisuća pit bul terijera. Većina tih pasa potpuno je bezopasna. Čak i oni koji su već prošli svoje borbe tijekom pisanja ove priče po kojekakvim boksovima i kućicama lizali su nam ruke. Je li problem u njima ili ipak u ljudima koji ih tek nakon vezanja lancima za drvo počinju nazivati svojima, pojasnio je dr. Pezo. Jednu od priča o psima koju je objavio u svojoj knjizi nazvao je “Buzdo Buzdin”. Buzdo je ime koje je vlasnik dao psu. Isto ime doktor je zatim nadjenuo vlasniku. Shvatio je da ono pit bul terijeru nikako ne pristaje. Bilo je kao stvoreno za njegova vlasnika.