Iako su pred nekih šezdesetak tisuca godina, sudeci prema novim DNK analizama, naši preci - sapiensi - napustili africki kontinent da bi napucili cijeli svijet, nakon tolikih godina situacija nije ništa drugacija nego što je obicno izmedu starog kraja i nove domovine. Stara iseljenicka podrucja ostaju nerazvijena, zarobljena u vremenu, dok su novi krajevi nastanjenja moderni i razvijeni. Uzme li se u obzir pradavna migracija stvar ne može biti paradigmaticnijom: africki su iseljenici stvorili Europu, Ameriku, Aziju i Australiju, dosegli najviše domete u ekonomiji, kulturi, znanosti i svim drugim podrucjima dok se stari “crni” kontinent (ne racunajuci, naravno, sjevernu Afriku, domovinu egipatske civilizacije) vrlo malo promijenio. Africki je kontinent poceo stagnirati, u nekim dijelovima i propadati. U trenutku stjecanja neovisnosti 1964. Zambija je, primjerice, imala isti dohodak po stanovniku kao i Južna Koreja. Danas pak ova azijska zemlje dohotkom nadmašuje Zambiju 35 puta! Afrika je doista tijekom zadnjih cetrdesetak godina bila pouzdani izvor svih mogucih loših vijesti: gladi, ratova, eksplozije AIDS-a, malarije, tuberkuloze, djecjeg rada, korupcije, pravne nesigurnosti, kratkog životnog vijeka, cak i najveceg genocida na kraju 20. stoljeca. Suoceni s golemom mizerijom i socijalnom katastrofom vec su i ozbiljni ljudi poceli predlagati da se pojedine africke zemlje daju na upravljanje specijaliziranim agencijama koje ce, umjesto ocajnih kleptokratskih domacih vlada, barem jamciti minimum poštenja. Zapadne vlade, MMF i Svjetska banka pocele su uskracivati kredite i pomoc onim vladama kojima je nedostajala preglednosti u trošenju ili koje su gradile “bijele slonove”, sulude i neodržive projekte. Podržavanje pozitivnih vlada dalo je rezultate: gospodarski je rast u tim zemljama poceo znacajno rasti a povisili su se obrazovni i zdravstveni standardi. Osim toga oporavku Afrike posljednjih godina znacajno je pridonio i strahoviti rast potražnje za mineralima i drugim sirovinama - tipicnim africkim proizvodima - uslijed kineskog i indijskog ekonomskog buma. Posljednjih nekoliko godina Afrika bilježi visoke stope rasta, a u mnogim se zemljama pojednostavljuje birokracija i omogucuje lakše otvaranje poduzeca. Tu je i eksplozija mobilne telefonije koja je došla kao blagoslov zbog predvidanja da bi fiksnoj mreži trebalo nekoliko stoljeca da obuhvati cijeli kontinent. Uspjeha ima, u pojedinim zemljama, i na suzbijanju zaraznih bolesti, napose AIDS-a, ali su rezultati tek plamicak u opcoj tami. Sada se medutim na sceni pojavljuje novi igrac, Kina, koja želi osigurati africke sirovine za svoj razvoj te africko tržište za svoje industrijske proizvode. Pri tomu Kina se ne pridržava nacela politicke korektnosti nego trguje i s diktatorima i s vladama optuženima za genocid - sa svakim tko ima nešto zanimljivo kineskom tržištu. Kinesko-africki summit docekan je sa velikim nadama u redovima africkih diktatora i kleptokrata jer konacno mogu suradivati s nekim “tko ne zabada nos u njihove unutrašnje poslove”. Afrika je danas, svakako, postala globalna cinjenica, ako ni zbog cega drugoga a ono zbog gotovo jedne milijarde ljudi koji je nastanjuju. Ako se nešto bitno pozitivnoga ne dogodi deseci milijuna ocajnika nagrnut ce na granice prosperitetnoga dijela svijeta. Afrika više nije samo svoj nego svjetski problem.

Glas Slavonije