Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu odlucio je odbaciti tužbu troje hrvatskih štediša u postupku protiv Ljubljanske banke. U obrazloženju odluke suda stoji da se slucaj odbacuje jer je dvoje štediša svoj novac vec vratilo prodajom nekretnian Ljubljanske banke u Hrvatskoj dok treci štediša ima mogucnost povrata svog novca sudskim postupkom u Hrvatskoj. Štediše bivše Ljubljanske banke u Hrvatskoj potražuju oko 150 milijuna eura glavnice svoje štednje, a sa zateznim kamatama i parnicnim troškovima ta svota doseže više od milijardu eura. Nakon nebrojenih pokušaja da izravno od banke i slovenske države naplate svoja potraživanja, troje hrvatskih državljana - Ivo Kovacic, Marijan Mrkonjic i Dolores Golubovic - preko odvjetnika Milivoja Žugica i Zvonka Nogolice 1997. je pokrenulo postupak pred Europskim sudom za ljudska prava, tvrdeci da im je povrijedeno pravo na mirno uživanje vlasništva i da su žrtve diskriminacije jer im je onemogucen povrat štednje iz Ljubljanske banke. Preko zastupnice Vlade pred strasburškim sudom Lidije Lukine Karajkovic, Republika Hrvatska je 2001. iskoristila svoje pravo i umiješala se u postupak na stranu štediša. Obje strane su sudu dostavile svoja ocitovanja, a u listopadu 2003. održana je i usmena rasprava. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu tek se sedam godina poslije, 1. travnja 2004., proglasio nadležnim za rješavanje zahtjeva troje hrvatskih štediša, što je znacilo da ce ocjenjivati meritum njihovog prigovora te ce, ukoliko utvrdi da im je povrijedeno pravo, Slovenija morati poduzeti mjere kojima ce tu potvrdu otkloniti, cime ce se omoguciti naplata potraživanja štediša. Odluka suda o vlastitoj nadležnosti nije i konacno rješenje predmeta, no bila je iznimno znacajna jer je Slovenija pokušala svim pravnim sredstvima osporiti nadležnost suda u Strasbourgu, a njom je Europski sud za ljudska prava odbacio cak osam slovenskih preliminarnih prigovora. Slovenija je tako, medu ostalim, tvrdila da je pitanje stare devizne štednje prije svega sukcesijsko pitanje za koje taj sud nije nadležan, da je devizna štednja u bivšoj SFRJ bila iluzija, kao i da Ljubljanska banka nije imala kontrolu nad svojim podružnicama izvan Slovenije. Troje hrvatskih štediša i Hrvatska osporili su argumentima te tvrdnje, isticuci uz to da je Slovenija ustavnim zakonom 1994. banku podijelila na dva dijela tako da je nova banka preuzela svu aktivnu imovinu, a stara je zadržala samo dugove prema stranim vjerovnicima. Kako je to ucinjeno na ustavnoj razini štediše nisu imale nikakvo pravno sredstvo kojim bi taj zakon mogli osporiti, što je Europski sud za ljudska prava i potvrdio u svojoj odluci. Europski sud je zakljucio da je taj zakon izravno utjecao na položaj štediša glede njihove štednje i utvrdio da su akti slovenskih vlasti proizveli te i dalje proizvode ucinke izvan Slovenije, zbog cega se može razmotriti njezina odgovornost. Sud je na kraju odbacio i slovenski prigovor da se o problemu Ljubljanske banke vode pregovori u sklopu Banke za medunarodno poravnanje te arbitraža pred Medunarodnim monetarnim fondom. Sud je utvrdio da troje hrvatskih štediša nisu stranke u tim pregovorima, pa se stoga ne radi o istovjetnim postupcima. No cinjenica da Ljubljanska banka o istom problemu pregovara s Bankom za medunarodna poravnanja u Baselu i vodi arbitražu pred MMF-om ima drugo znacenje. To su postupci u koje se ni Hrvatska kao država ni njezini gradani-štediše ne mogu miješati, a u kojima najavljena velicina odštete - 1,3 milijarde eura - ima presudnu ulogu za opstojnost Ljubljanske banke. Bude li presuda Europskog suda povoljna za hrvatske štediše, moguce je da se njezini navodi nadu na jednoj, a eventualni rezultat baselskih pregovora, odnosno MMF-ove arbitraže, na drugoj strani. Europski sud odlucuje o sukobu prava izmedu gradana i institucije, a Basel i MMF odlucuju o funkcionalnoj, gospodarskoj i financijskoj opstojnosti neke banke u odnosu na propise kojih se u poslovanju morala pridržavati. Rijec je o golemom novcu koji može izazvati stecaj banke koji bi sve štediše svrstao u vjerovnicke redove, a isplata bi se tad, unatoc sudskim odlukama, mogla odvijati “u skladu s mogucnostima”. Put do ukupnog namirenja štete i povrata štednje, ako presuda iz Strasbourga i bude pozitivna za štediše, zato bi ipak mogao biti dug i mukotrpan.

Vecernji list